Kroz hercegovački kamen tiho tečeš,
Trebižate, plava i bistra dušo,
nosiš proljeće u svojim rukama
i zelenilo što nikad ne utihne.
Kod Kravice se smiješ, pa si visoko dižeš,
bijelim pramenom krunu vežeš;
kod Koćuše pjevaš mekano, milo,
kao majka što dijete uspavljuje.
Ti si put od izvora do Neretve,
rijeka s mnogo imena, jedna vjernost;
Trebižate, dok god voda u tebi živi,
Hercegovina će znati da je lijepa.
— Anita, Lj
I tvoj kraj ima priču. Pošalji svoju pjesmu →